• img1
  • img1
  • img1
  • img1
  • img1

Osvrta na temu: „Mentalno zdravlje mladih s problemima u ponašanju“

Objavljeno .

“Oni koji najviše trebaju našu ljubav često ju traže na najgore načine…” (R. A. Barkley)
 
U okviru obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja 10.listopada zajedno osvještavamo činjenicu koliko je mentalno zdravlje, naročito u postpandemijskom periodu važno..
Mentalno zdravlje je Svjetska zdravstvena organizacija, 2001. definirala kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, te može biti produktivan i pridonositi zajednici. U kontekstu djece i mladih, a posebno u razdoblju adolescencije (koje obilježava potreba za istraživanjem i pomicanjem granica, razvoj dijelova mozga koji su odgovorni za predviđanje posljedica ponašanja, sklonost rizicima i traženje uzbuđenja, uvjerenje da im se ne može dogoditi nešto loše, razvoj stavova i mišljenja o ljudima i okolini te otkrivanje sebe i traženje svog mjesta u svijetu koji se mijenja) određeni broj pojedinaca nailazi na izazove u odrastanju. Mogu se pojaviti emocionalni i ponašajni problemi, te imati daljnje posljedice za njihovo mentalno zdravlje (prema nekim domaćim istraživanjima stručnjaka u porastu su anksiozne i depresivne smetnje, te različite vrste ovisnosti kod mladih). Kada uzmemo u obzir da su u posljednjih nekoliko godina upravo adolescenti bili pogođeni izostankom prilika za kvalitetno provođenje vremena s vršnjacima i uspostavljanjem vršnjačkih veza, izostankom predvidljivog ritma i prilike za kontakt s važnim odraslim ljudima (unatoč najboljem trudu odgojno obrazovnih radnika i obitelji), sveprisutnom stresu i strahu, usmjerenosti na digitalno okruženje, uz izloženost posrednim posljedicama potresa, globalnih događaja, pandemije i postpandemijskog razdoblja: ekonomske nesigurnosti, promjena mjesta boravka, nedostupnosti roditelja zaposlenih u strukama koje su bile na prvim frontama itd, nije čudno da često pričamo o tome da ove generacije imaju znatno drugačije uvjete za odrastanje.
Kao društvo, posebno u kontekstu manje lokalne zajednice, postajemo osjetljiviji na različite skupine mladih ljudi kojima treba naša podrška, no ponekad nam je one koji svojim ponašanjem krše društvene i zakonske norme i pravila teško razumjeti. U svom poslu socijalne pedagoginje upravo s tom populacijom djece i mladih, a koji često ostaju vidljivo nevidljivi, najviše radim. Tko su oni, zašto nam ih je tako teško razumjeti i kako im pomoći da očuvaju svoje mentalno zdravlje? 
 
Problemi u ponašanju su, ukratko, ona ponašanja koja štete mladoj osobi i drugima oko nje, te se po razinama protežu od rizičnih ponašanja, preko teškoća u ponašanju do poremećaja u ponašanju, ovisno o intenzitetu, a mogu biti usmjereni prema unutra (povlačenje, izbjegavanje, plašljivost..) ili prema vani (laganje, uništavanje imovine, drsko ponašanje, agresija). Ponašanje, odnosno ono što činimo i komuniciramo, primarno vežemo uz slobodu izbora i pretpostavljamo da je osoba svjesna i nešto namjerno radi, bira određeno ponašanje, a ponašanje koje šteti nekome ili nečemu dokazuje se, okrivljava, a time i sankcionira. Iako radije koristim sintagme “preuzimanje odgovornosti” i “posljedice” za izbore koje radimo, često se zapitam koliko nam je lakše jednog petnaestogodišnjaka koji je razbio prometni znak staviti u mentalnu ladicu “takav mu je bio i otac”, “treba ga kazniti”, “sve su krivi roditelji”. Problemi u ponašanju nemaju jedan uzrok, nastaju u međudjelovanju različitih čimbenika; temperamenta, nasljednih faktora- zdravlja, kognitivnih sposobnosti, utjecaja obitelji, vršnjaka, škole (biopsihosocijalni model razumijevanja etiologije problema u ponašanju). No, kako to da se uz sve silne kazne i posljedice neki od njih i dalje ponašaju neprihvatljivo, kako to da ne razmišljaju o tome što će se dogoditi i kako to utječe na druge?                                  Prvo se sjetimo početka teksta i biologije- dio mozga mladih ljudi odgovornog za racionalno donošenje odluka i predviđanje posljedica se razvija sve do dvadesetih godina, a onda se vratimo neko vrijeme unatrag i zamislimo da je naš petnaestogodišnjak sada dječak u četvrtom razredu osnovne škole, dolazi bez domaće zadaće (nije spavao do pola noći jer je čuvao mlađeg brata), vršnjaci ga zadirkuju jer ima stari ruksak, odrasta u manjem selu i nema prijatelja (nije uspio ni naučiti kako steći prijatelje), roditelji rade u smjenama i to na zahtjevnim poslovima. Upravo smo nabrojili neke od mnogih mogućih rizičnih čimbenika koji doprinose razvoju problema u ponašanju, no rizik može biti i prosječna obitelj opterećena svađama, sa majkom koja radi u bolnici/inozemstvu, ocem koji opravdava svaku pogrešku svog sina, život u kvartu u kojem su vršnjaci već konzumirali opojne tvari, hiperaktivnost djeteta. Naš glavni glumac, dok je još u četvrtom razredu, “odjednom” reagira vikanjem na zadirkivanje, a reakcija je takva da dobije prijekor od učitelja, roditelji su pozvani u školu, vršnjaci ga možda izbjegavaju, ali ga je ipak netko primjetio. Vratimo se još više unatrag u njegovom životu, na početak školovanja; možemo li se sjetiti koliko puta je pognuo glavu kad su ga pitali zašto kasni, pokušao nespretno razgovarati sa vršnjakom iz susjednog mjesta jer je htio prijatelja, dignuo ruku jer je znao odgovor, ali nije bio prozvan, ostao dulje da može pitati kuharicu može li mu pokazati kako sprema doručak (djeca i mladi zaista žele ostvariti uspješne kontakte sa okolinom, biti prihvaćeni, žele uspjeti i to će pokušati na različite pozitivne načine prije nego pokušaju na negativne)? Igrajmo se i dalje i zamislimo da je naš dječak sada na početku osmog razreda, već je naučio biti grub, svađati se i prkositi (tako se štiti, teško se nosio sa odbacivanjem), ima slabije ocjene, a u njegovu školu je preseljen vršnjak smješten u domu za odgoj i prihvaća ga baš takvog kakav je, no traži od njega da u školi pobjegnu s nastave i ukradu loptu iz trgovine. Koliko god da mu je to strašno na prvu (neka pravila ipak poštuje), što mislite koji izbor je prevladao (vratimo se na opis adolescencije s početka i važnost osjećaja pripadnosti), kakvu stigmu i osudu mu je to donijelo? Nešto nam je lakše razumjeti kako je do kraja svog prvog srednje došao do uništavanja prometnih znakova. 
 
S druge strane, kako to da je njegov mlađi brat kasnije imao uzorno vladanje u školi, pozdravljao ljubazno na ulici i upisao fakultet? Možda je imao starijeg brata koji ga je čuvao i pazio, otvorio se vrtić u susjedstvu gdje je naučio kako biti dobar prijatelj, majka je dobila bolje plaćeni posao u blizini, u školi je učiteljica ostajala s njim na dopunskoj nastavi i više nego je trebalo, odlazio je na razgovore sa stručnom službom, imao je dobre ocjene zbog podrške, možda je i dobio stipendiju za gimnaziju, što sve mogu biti zaštitni čimbenici koji značajno doprinose tome da se rizični čimbenici prevladaju i problemi u ponašanju ne razviju ili simptomi ublaže, a što nam objašnjava zašto neki mladi unatoč teškoćama uspijevaju. 
Ali upravo ovaj naš srednjoškolac, koji je možda naš susjed, učenik, nećak, onaj koji izgleda kao da ne želi da mu se itko ikad obrati ispod navučene kapuljače i poderanih traperica, najviše od nas treba da prepoznamo da on nije samo njegovo ponašanje, puno je više od toga; treba nas da prepoznamo ono što je dobro i pozitivno i uz pomoć stručnjaka jačamo zaštitne čimbenike, proširimo mrežu podrške (prema nekim istraživanjima i jedan kvalitetan i pozitivan odnos sa odraslom osobom koja je zdrav model, roditeljem, učiteljem, ujakom, bakom, može biti snažan zaštitni čimbenik u prevenciji razvoja problema u ponašanju) i uvažimo rizike s kojima odrasta i prolazi kroz život. Za mentalno zdravlje mladih iznimno je važno umanjiti djelovanje postojećih rizičnih čimbenika i razvijati sigurno okruženje. Kad slijedeći put sretnete jednu takvu mladu osobu imajte na umu da ne možemo vidjeti težinu koju nosi. Pokažimo razumijevanje i oslobodimo se potrebe da ih stavljamo u naše imaginarne ladice, radije ih pozdravimo srdačno, bez očekivanja odgovora, jer na nama odraslima je odgovornost da im pružimo svijet u kojem će dobiti priliku pogriješiti, učiti iz svojih grešaka i raditi bolje izbore, te na prikladnije načine tražiti pažnju i prihvaćanje koje, kao i svi mi uostalom, trebamo da bi bili uspješni članovi svojih zajednica i obitelji i da bi bili dobro. Ovaj tekst je nastao na osobnim i profesionalnim uvjerenjima da većina nas poznaje takve jedinstvene mlade ljude oko sebe, a koji su svoje potrebe (za sigurnosti, pripadanjem, ljubavi, poštovanjem, slobodom) naučili zadovoljavati na one načine koji su im bili jedini dostupni, pokušali se povezati da bi preživjeli, te da oni trebaju puno više od ladica i etikete, a kako bi nam postali vidljivi kao ranjiva skupina i kako bi im mogli pomoći preventivno još od prvog nestašluka do ozbiljnijih kršenja pravila, jer promjena je moguća a kreće od uvažavanja. Sjetimo se i da smo ponekad svi u istoj oluji ali nemamo isti čamac (D.Barr)! 
 
Ukoliko je član Vaše obitelji dijete ili mlada osoba s problemima u ponašanju možete se obratiti Centru za savjetovanje djece, mladih i obitelji Dobar start u Labinu na broj: 098 94 69 111.
 
Ana Lučić Runko, mag.paed.soc., 
praktičarka terapije igrom, Udruga Labin Zdravi grad
Centar za savjetovanje djece, mladih i podršku obitelji „Dobar start“
 
 
  • grad_labin
  • istra
  • mrezazdravihgradova
  • ministarstvo za demografiju

Svojim idejama, prijedlozima, znanjem obratite nam se na:

Labin Zdravi grad   /   Titov trg 11, 52220 Labin   /   tel: 866-815 ili 852-523    /   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.